Don treba dom
Bok svima, ja sam Don i imam samo jednu manu. Ja sam mješanac američkog staforda.
Kad sam bio mali, a ima tome već i 7 godina svijet je za mene bio puno bolje mjesto. Imao sam svoju najbolju prijateljicu, imao sam svoj krevetić (iako sam više volio spavati na njenom) i obožavao sam duge šetnje i hvatanje loptice. Mogu reći da sam bio bezbrižan, o svemu je brinula moja najbolja prijateljica. Sjećam se čak i svog prvog rođendana i slasne torte koju mi je pripremila.
Jednu i pol godinu sam živio kao pas bez ijedne mane. Okej, možda sam malo tvrdoglav, ne volim kad drugi muški psi misle da su snažniji od mene, ali imao sam i prijatelje s kojima sam se redovito družio. Posebno volim cure, svaku pokušavam osvojiti. Priznajem, štenci su mi smiješni, nema veze što su nekada dosadni, ali volim se i s njima igrati.
Dan kada se sve promijenilo
Iskreno, ne sjećam se točno koji je to bio dan ni zašto ni kako, ali odjednom moje najbolje prijateljice više nije bilo.
Njen krevet je bio prazan, nitko mi više nije govorio "gdje je moj Donko", a kauč je za mene postao prevelik jer sam se najviše volio sklupčati kraj svoje prijateljice.
Jedino što sam uspio razumjeti dok su me vodili na neko čudno mjesto je da je moja prijateljica otišla na neko 'bolje mjesto'. Još uvijek se pitam zašto mene nije povela?
Nadam se da nije ljuta na mene. Naučio sam da kauč ne smijem gristi da se na njemu samo leži ili sjedi, znam da ne smijem žicati za vrijeme ručka, ali to je jače od mene. Nije valjda zato?
Ne piškim i ne kakim u kući, a svim gostima sam se veselio.
Čudna je ta moja prijateljica, često bi mi govorila riječi koje ne postoje, 'vovim te pasonjo'. Ne znam što to znači, ali bih joj uvijek polizao lice, a ona bi mene pomazila po glavi i trljala moje velike uši. Uh kako to volim.
Ali volio bih da zna, ja se na nju ne ljutim i jedino zbog čega iskreno moj rep zaigra je kada se sjetim svoje prijateljice.
Ostao sam sasvim sam
Malo mi je teško prisjećati se svega jer iako sam ja veliki pas, priznajem, tužan sam. Pišem ovo iz svog boxa i osjećam vjetar kako prolazi preko moja dva klempava uha. Umjesto hladnoće pokušam zamisliti da me to moja prijateljica češka.
Nisam skroz razumio zašto moram biti tu i gdje su nestali mekani kreveti i moj kauč, ali načuo sam ljude koji mi donesu hranu kako pričaju. Rekli su da me nitko ne želi jer imam puno godina i jer sam mješanac staforda.
Iskreno ja se ne osjećam staro tek mi je 7 god., a svoju manu ne mogu ispraviti. Ja sam staford, imam klempave uši koje mi možeš češkati, velike mišiće jer sam pravi sportaš i još veće srce jer kada te zavolim nikad te ne zaboravljam.
Malo me je već i strah, iako izgledam opasno ja sam ipak usamljen i ustrašen.
Bojim se da više nikada neću osjetiti topliji dom od svog boxa kroz koji huji vjetar.
Bojim se da će ovaj kameni pod biti najmekši krevet koji ću imati.
Bojim se da će ograđeno dvorište biti moja najveća livada.
Bojim se da me nitko više neće zvati Donko.
Bojim se da moje puse nitko više ne želi.
Bojim se da sam ostao sasvim sam.
Rekli su mi da je ovo mjesec ljubavi i da će mi pronaći moj novi dom.
Molim te pokaži mi da ona stvarno postoji jer ona treba svima, pokaži je i meni.
Don, pas sa samo jednom manom.
Ako želiš vidjeti kakav je Don šarmer javi se i posjeti ga
P.S. Obavezno ponesi kekse, obožava ih.
KONTAKT:
095 887 4654